Slava Bogoslovije „Sveta tri Jerarha” u manastiru Krka

”Danas kada se prisjećajući istinskih truba Pravoslavlja, Truba Hristovih i truba Crkve, pojući bogoslužbeno u Ocu, Sinu i Duhu Svetome Trojicu, u Svetoj Trojici trojicu Ugodnika Božijih, zlatne trube Pravoslavlja, ukrasitelje Crkve, u Trojici Jednosuštnoj tri sunca koji sijajući neprestano projaviše svima Istinu koja se nalazi u Bogu, vječno rađajućem Sina i vječno i savječno ishodeći Duha. Danas slavimo Sveta Tri Jerarha koji ni po čemu ne bijahu veći niti uzvišeniji jedan od drugoga, Svetog Vasilija Velikog, angela u tijelu, Grigorija Bogoslova, istinskog slovitelja Tajni Božijih i Jovana Zlatousta, zlatnih usta Crkve ukrasitelja. Svete ljude Hrista Bogočovjeka, prepodobne podvižnike, bogoslove, propovjednike i pravednike Božije, Episkope Crkve Hristove i savršene monahe, oblagodaćene sasude i bogovidce, bogomudre ustrojitelje svete Liturgije i svega bogosluženja, apostolske ureditelje bogomdanog kanonskog poretka Crkve, nepokolebive borce za vjeru pravoslavnu i dogmate apostolske i otačke.

Ovi sveti iako učeći se i prebivajući u svetovnoj filosofiji kod izvrsnih učitelja onoga doba, potkrepljujući se svim raspoloživim znanjem ne bijahu zadovoljni dobijenim već oni tragahu za onim savršenijim, oblagodaćenim i ljubomudrujućim znanjem koje se dobija sviše, prebivajućem u Onome Koji oživotvorava. Otrgnuvši se od praznog sofisticiranja, iskoristivši sva raspoloživa sredstva koja su im bila dostupna na sebi svojstven način, svaki od njih trojice ugradiše sebe u temelje Crkve. Oni kao takvi postadoše pravi i iskusni borci Tajni Hristovih koji ne žaleći sebe upustiše se u žestoku bitku sa bogoprotivećim se ljudima i zajednicama, a ovi obmanuti Satanom izvrtaše Riječ Božiju i Crkvu razgrađivaše lažnim i neistinitim učenjima. No ipak Hristova nauka kao jedno jedino istinsko učenje i filosofiranje u koga nema laži ni obmane ipak trijumfovaše i kroz Saborovanje objavi vaseljeni istinu Pravoslavlja. Primajući muke, mučenja i izgnanstva biše istinski nasljednici jevanđelskih riječi: „Blaženi prognani pravde radi jer je njihovo Carstvo Nebesko.“ (Mt 5, 10), i oni kao takvi postadoše sinovi Carstva u Trojici. Pastiri dobri koji su u svemu podražavali svome Spasitelju i Dobrom Pastiru Hristu, ne ostavljajući povjerenog im stada žednog Hristoljublja i Bogoljublja napojiše svaku dušu bogopoznanjem i privodeći zabludjele i izgubljene ovce Pastiru. Tri sunca Jednoga Božanstva, tri Jerarha u Jednoj Trojici ispovjedajući i bogoslovstvujući Trojicu jednosuštnu i nerazdjeljivu. I nema dostojnih riječi kojima bi uzveličali ovu trojicu koji kao tri odvojena izvora svjetlosti zračiše jednu istu svjetlost koja isijavaše iz Svete Trojice. Vasilija Velikog u monaškoj vrlini nepokolebivoga, u strogosti i podvižništvu projavljenoga, Grigorija Bogoslova jerarha pravde snagom bogoslovlja označenoga, Jovana Zlatousta zlatnog jezika i božanske propovijedi retora. „Ne može se grad sakriti kada na gori stoji; Niti se užiže svjetiljka i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući.“ (Mt 5, 14-15) Te ne bješe moguće da ova tri najveća svjetila Trosunčanog Božanstva ostanu neotkrivena i ne prosijavša, prosvećujući vaseljenu zracima dogmata božanstvenih. Sljedujući Prvojerarhu Hristu oni postadoše Jerarsi Crkve koje danas proslavljajući mnoga pokoljenja, odaju im poštovanje kao braničima Crkve i medotočnim strujama bogoslovlja. Oni postajući učiteljima mnogih sami sebe ugradiše u mnoge, a opet izvirući iz Jednog u Trojici. U svome duhovnom okrilju i staranju držeći mnoge duše budućih monaha, bogoslova i jeraraha. Neka i njihova svjetlost bogopoznanja svijetli svima danas koji se uče u ovom sveštenom Učilištu, imajući njih za svoje duhovne zastupnike, one koji tragaju za neispitivim Tajnama Svete Trojice, dogmata i bogoslovlja. Opredjeljujući se svaki ponaosob svome božanskom prizivu danas sozercavamo u Vasiliju angelski monaški čin, u Grigoriju sveštenoslužitelje Boga istinskoga a u Jovanu učitelje i besjednike. Da bismo vođeni tako njihovom božanstvenom mudrujućom filosofijom života i filosofijom duha proslavljali u „Duhu i Istini“ ponajviše, ne tjelesno nego duhovno, jer ono tjelesno ostade bez korijena i plodova dok ovo duhovno rodi rod i to svaki u svoje vrijeme.

Liturgišući ovu Božanstvenu i Svetu Evharistiju bivamo sjedinjeni sa Tvorcem, a preko Njega i sa ovim bogotražiteljima velikim Jerarsima kojih se danas prisjećamo, i ne samo da ih se prisjećamo već ih u Trojici oživotvoravamo jer sa njima budući u Liturgiji postajemo saučesnici Carstva Božijega kao vječne i neprolazne Liturgije u kojoj pronalazeći svoj konačni cilj nalazimo i svoje uipostaziranje. Taj momenat za sve nas biva završni pokret naših ličnosti ka Bogu, povratak iz ropstva, oslobaćajuća djelatnost koja od robova čini sluge i od odstupnika sinove, kada svi oni koji su propadajući u prvom Adamu bili podignuti Novim Adamom. Jer u Starom Zavjetu bješe sjenka, u Novom ikona a Istina je stanje budućeg (vijeka).

Budući sjedinjeni sa Tvorcem u Trojici, evharistijski, blagodarstveno u bogoslovskom jerurgisanju Logosa, saobražavajući se i podražavajući trojicu Jeraraha Crkve Hristove pozdravljajući sve istinski i duhovno, u molitvenoj radosti i raspoloženju želimo da uzimajući njih za primjer bivamo svagda rukovođeni njima ka krajnjem usinovljenju, imajući ih za primjer u poslušnosti Crkvi i Bogu budemo i mi poslušni svojim starješinama, učiteljima i jerarsima jer se Crkva na poslušnosti izgrađuje idući tako put Carstva Nebeskoga koje je u Boga Koji nas je izabrao i izveo na put svojih služitelja.

Blagodat u Svetoj Trojici, Ocu, Sinu i Duhu Svetome sa svima Vama, Amin.”